Dobri Opa - In Memoriam

18.10.2009., nedjelja

Fra Jozo Župić: Slike s Opina ispraćaja u Ludwigsburgu


Nekoliko fotografija s posljednjeg ispraćaja našeg dobrog fra Anđelka Validžića Ope u Ludwigsburgu, dobio sam ovih dana mailom od fra Joze Župića iz Ludwigsburga, te od Sanimira Sarića kojima ovim putem zahvaljujem.
Danas, na Dan misija ih objavljujem istinski uvjeren kako je fra Anđelko, dobri Opa bio pravi nebeski misionar u svim misijskim zajednicama kojima je vjerno i predano služio.








- 16:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

01.01.2009., četvrtak

Danijela Gašpar: Moj stric fra Anđelko


Image Hosted by ImageShack.us
Kod nećakinje Danijele u Velikoj Gorici, svraćao je uvijek pri povratku s odmora u Promini...



Slijedeći tekst objavljen je u božićnom izdanju prominjskog časopisa "Promina" kao još jedna topla uspomena na nedavno preminulog svećenika fra Anđelka Slavu Validžića


Prva sjećanja

Iz ranog djetinjstva izranjaju sjećanja na prve dane u školskoj klupi, a na njoj prekrasna maslinastozelena pernica s likom Paje Patka. Tada, 80-te godine, nije bilo mnogo takvih. Ja sam bila ponosna prvašica, a pernica je bila dar moga strike Slave, fra Anđelka Validžića.
Razmišljajući o svim našim susretima, prisjećam se bitnih trenutaka njegova života. O nekima sam čula, neke pronašla na starim fotografijama, a neke zanimljive priče čula od pokojne bake.


Image Hosted by ImageShack.us
Prilikom posjeta rado je poklanjao "svete stvari", slike, videokazete, knjige...



Magisterij u Rimu

Rođen je kao četvrto od sedmero djece mojih bake i dida, Kaje i Mate zvanog Maćilo. Rano djetinjstvo nije dalo naslutiti životni put moga strica. Naime, baka mi je pričala kako je umjesto pomaganja roditeljima odabrao plivanje u seoskoj lokvi pa je dobio preslicom po leđima. Ipak izrasta u dobrog dječaka. Stupa u sjemenište te završava u Sinju Franjevačku klasičnu gimnaziju, a zaređuje na Visovcu. Studij teologije započinje u Makarskoj, a završava u Rimu gdje je i magistrirao. U Rimu je zaređen i slavi mladu misu gdje su uz njega bili i ponosni roditelji.
Slijedi dušobrižništvo u Njemačkoj, uglavnom za naše Hrvate.
Temeljit i uporan u svemu što je radio, izvrsno je naučio njemački pa je pastoralno djelovao i u njemačkim župama. U Berlinu osniva Hrvatsku katoličku misiju, slijede Wuppertal, Bonn, Dűsseldorf, Oberlahr, Frankfurt, Műnchen, Ludwigsburg i Bietigheim.


Image Hosted by ImageShack.us
Svaki posjet i sam je bilježio svojim fotoaparatom, a od negativa pravio foto slideove za "kino"...



Kod strike u Oberlahru (1992.)

Razdoblja župnikovanja na njemačkoj župi u Oberlahru najviše pamtim, iz strikinih priča, ali i svog boravka tamo. Naime, 1992. bila je jedna od ratnih godina u našoj domovini. Kiklop je opet digao glavu i nadvio sjenom i nad našu Prominu, a baka, did, tata, mama, brat i ja , kao i većina naših Prominjaca, dospjeli smo u prognaništvo u hotel u Trogiru. Tamo sam maturirala, a brat završio osnovnu školu. Kako bi ublažio našu tugu i strah i nakratko nas izbavio iz ratne zbilje, striko Slave je brata i mene pozvao u Njemačku na par tjedana. S radošću se sjećam ekumenskog vjenčanja kojem smo prisustvovali (mladoženja je bio katolik, a mladenka protestantkinja) pa su obred vjenčanja zajedno predvodili striko i protestantski svećenik. Kako sam ponosna bila kad sam čula njegovu propovijed na njemačkom jeziku! Mladoženjina obitelj nas je pozvala na večeru, no striko nas je poveo samo da ih pozdravimo te je mladencima poklonio kazetu s priprema za njihovo vjenčanje i Bibliju kao temelj njihova budućeg zajedničkog života. Skroman i nenametljiv zaželio im je sreću i blagoslov pa smo potom otišli. Sa strikom, njegovim stricem i strinom (koji su također dugo jeli gorki kruh tuđine) tada smo išli i u hrvatsko veleposlanstvo u Bonnu. Striko je vozio i želeći nas vratiti drugim putem, kako bi nama djeci putovanje bilo zanimljivo, zalutao. Svi smo se smijali (osim, naravno, strine kojoj je zbog toga ručak kasnio dva sata), a on je govorio kako nas je poveo na „studijsko“ putovanje.
Rat je i na striku djelovao. Još češće je zvao brižno pitajući za sve, posebno za roditelje koji su u starosti morali napustiti rodno ognjište. Iako i baka i did umiru u progonstvu (baka u hotelu u Trogiru, a did u Splitu u bolnici) u svega tri mjeseca, uspjeli su doći u oslobođenu Prominu, a nažalost vidjeti i zapaljeni dom. Pokopani su na svom groblju Sv. Mihovila za što su Boga uvijek molili. Striko je bio i potresen i žalostan, ali je u habitu na sprovodu roditelja fotografirao. Onda sam mu to malo i zamjerila, ali poslije i razumjela. Promatrao je ispraćaj s tugom, ali i vjerom da tu nije kraj.


Image Hosted by ImageShack.us
Kratko se radovao svom novom autu koji je ovom prigodom pokazivao "vučićima", nazivajući ga zbog bijele boje "papamobilom". Oni su ga na to pitali, da li mu ga je papa poklonio kad se tako zove...



"Kino kod Ope"

Fotografija je bila njegov hobi. Rado je bilježio susrete s braćom svećenicima, časnim sestrama, župljanima, svim suradnicima, susjedima kao i svoje radove na kamenim zidovima u Čitluku, ali i obnovi groblja, crkava i vrtića u Njemačkoj. Sve sličice za „kino“ bile su uredno i kronološkim slijedom poredane. Želio je s braćom, sestrama i njihovim obiteljima podijeliti radosti svog dušobrižništva kao i, kako sam čula na strikinom ispraćaju, radosti druženja s rodbinom i rada u zavičaju, pokazati najbližima daleko od domovine.
Za svaku sliku i susret imao je zgodan i duhovit komentar ili anegdotu. Radosno je zvao „u kino kod Ope“. Njegova radost bila je ogromna kad je Promina bila slobodna, a Hrvatska samostalna. Umjesto godišnjih odmora na moru, uvijek je birao rodnu Prominu. Odmarao se, ne srameći se rada, trseći rodne njive i zidajući porušene i dotrajale kamene zidove. Radni dan u Čitluku započinjao bi ranom svetom misom s našom Milkom. Zadnjih godina prošao bi selom pomalo umornim i već otežalim korakom do našeg Sv. Roka. Usput bi sa svakim zastao i uputio lijepu riječ.
Odmor je za njega značio i susret s braćom svećenicima, ali i s braćom, sestrama, nećacima… Tako bi na povratku iz drage nam Promine, svratio i do moje obitelji u Veliku Goricu. Smijao se mojima Filipu i Dominiku i fotografirao „vučiće“, kako ih je od milja zvao zbog njihove borbene prirode. Tako je bilo i u rujnu prošle godine kad je on nas fotografirao ispod stare jabuke u dvorištu, a mi njega s njegovim novim, bijelim automobilom. Kao veseli dječačić nam je pokazivao električne podizače stakala i centralno zaključavanje.
Dogovorili smo zajedničko kino kad sljedeći put dođe ni ne sluteći da ovozemaljskog susreta više neće biti.


Image Hosted by ImageShack.us
Od Velike Gorice do Gračana u Zagrebu gdje ga je željno iščekivala sestra Pera, rado ga je vozio nećak Domagoj...



Odlazak u vječnu slavu

U veljači sam dugo tražila vrijeme za odabrati i poslati striki što ljepšu rođendansku čestitku. Na kraju, baš ove godine, nakon petnaestak zaredom poslanih, moja čestitka nije otišla. A pokojna baka, kojoj rođendani u životu nisu mnogo značili, uvijek bi pitala jesmo li Slavi uputili čestitku. Zbog svega toga, ali i strikina primjera jednostavnosti i skromnosti življenja, a u isto vrijeme životne radosti, teško sam primila vijest o njegovoj smrti na Tijelovo ove godine.
Od tate sam čula kako se striko sprema za važnu, zajedničku misu Hrvata, Talijana i Nijemaca i očekivala sam sljedeće vijesti o tom kako je sve proteklo. No, naš Stvoritelj želio je drugačije. Rano ujutro 22. svibnja, za pisaćim stolom, udubljena u priprave za misno slavlje, pozvao ga je sebi.
Tužna vijest o strikinoj smrti zatekla je i brata i njegovu obitelj na putu u zavičaj. Tri godine ranije striko se rado odazvao bratovu pozivu da ga vjenča, a razdragan je bio godinu poslije krsteći malog Šimu kojem se neizmjerno radovao. Još prošle godine znao nas je nasmijati komentirajući jednoipolgodišnjeg Šimu:“Vidi njega, već i on ima svoju glavicu!“


Image Hosted by ImageShack.us
Striko Slave je krstio malenog Domagojeva sina Šimu, ali ne znamo da li ga je on uspio zapamtiti...



Nama na zemlji za utjehu su ostala krasopisom ispisana obiteljska stabla Validžić-Grgetić, župne kronike u mnogim župama, mnoge fotografije, ali i sjećanje na veliko, radosno Božje dijete.
Znam da nas striko, naš fra Anđelko u nebeskoj slavi čeka za „kino“ u Onaj dan!


Danijela Gašpar



- 18:20 - Komentari (3) - Isprintaj - #

06.08.2008., srijeda

Na svetoj zemlji Visovačkoj


Image Hosted by ImageShack.us
Foto:Visovac-Web

Naš dobri Opa, običavao je pri svakom litnjem dopustu posjetiti subraću franjevce na "svetoj zemlji Visovačkoj".
Tom prigodom ljubezni domaćini bi ga dočekali kako i priliči, uz feticu pršuta, sira, čašicu vina i što je najvažnije, toplom i srdačnom riči.
Naš fra Anđelko je i sada, i za vikove, kod kuće, na Visovcu, te iz skrovitosti visovačkog bora, krišom osluškuje i fotografira svaki pobožni korak mladih novaka kojima može biti uzor u poniznosti, poslušnosti, dobroti i plemenitosti.


- 16:49 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.06.2008., utorak

o. fra Anđelko Slave Validžić - Opa


Image Hosted by ImageShack.us


"Na zemlji smo siromašniji za jednu veliku, dobru i plemenitu dušu, a na nebu bogatiji za moćnog zagovornika u nevolji i potrebama!"




- 16:11 - Komentari (1) - Isprintaj - #

03.06.2008., utorak

"Duh Sveti će se pobrinuti za svog Opu"

Svjedočenje fra Joze Župića o blagopreminulom fra Anđelku

S fra Anđelkom sam se susreo 17. rujna 2004. kada sam došao za voditelja tadašnje Hrvatske katoličke misije Ludwigsburg.
Fra Anđelko je već bio u Ludwigsburgu od 1. rujna 2001. i kroz tri godine zajedno djelovao u toj misiji s fra Petrom Čirkom. Zajedno smo djelovali na području Hrvatske katoličke misije Ludwigsburg i posluživali smo crkve u Ludwigsburgu, Bietigheimu, Illingenu, Vaihingen(Enzu, Korntalu i Oberderdingenu. Stanovali smo obojica u Marstallstr. 6. Fra Anđelko se preselio 1. prosinca 2006. u Bietigheim, Mühläcker 14, nakon što je imenovan župnikom spomenutih zajednica sv. Franje Asiškog i sv. Ilije.

Image Hosted by ImageShack.us


Za vrijeme našega zajedničkog života mogu reći da sam fra Anđelka doživio kao savjesnog svećenika, spremnog na žrvtu, jednostavnog u ophođenju s ljudima. Njegov smješak na licu, šala na ustima, pružanje ruke svakome, od maloga djeteta do starca, u ljudima je budilo poštovanje prema svećeniku koji iza sebe ima veliko pastoralno iskustvo i koji je u svom životu prošao kroz različite kušnje, posebice su teške kušnje bile za vrijeme župnikovanja u Berlinu kada mu je tadašnja jugoslavenska UDBA pokušavala smetati, jer je imao velikih uspjeha kao mladi svećenik koji je nakon položenog licencijata u Rimu preuzeo veliku Hrvatsku katoličku misiju Berlin, ali je duboko u srcu sačuvao vjeru u Gospodina, posebice u djelovanje Duha Svetoga. U izvanrednim slučajevima znao bi reći: Duh Sveti će se pobrinuti.

Volio je biti u društvu ljudi. S njima popričati, našaliti se. U vršenju liturgijskih čina točan. Savjesno se spremao za svetu misu. Nikada nije zakasnio. Prisutan je bio na svim regionalnim sastancima, a i sastancima dekanata, što potvrđuje i dekan Oliver Merkelbach kad u svome pismu svećenicima dekanata piše 26. svibnja 2008: "Pater Anđelko bio je vjerni posjetitelj naših dekanatskih sjednica.
Mnogi od nas su ga još vidjeli 5. svibnja na duhovnom danu svećenika i đakona na Michaelsbergu." Mnoge blagdane, slavlja u našim crkvama i dvoranama ovjekovječio je svojim fotografskim aparatom, a te svoje snimke rado je pokazivao drugima uz neku šaljivu dosjetku.
Nikada se nije tužio na bolest, iako sam koji put bio zabrinut nakon njegova kašlja, znojenja ili otežanog disanja. Znao bi reći: "Opu ništa ne boli!"
Njegovo mršavljenje, promjena boje na njegovom licu zabrinula je i njemačkog župnika Rolanda Deckwarta koji je zamolio odgovorne u biskupiji Rottenburg-Stuttgart da ga zamole, te pođe na pregled.
On je to učinio, ali se i nakon toga znao pohvaliti da je zdrav.
A, bolesnike je rado posjećivao i to u svim župama gdje je radio.
I mrtve je oblačio kad ih nije imao tko obući.
Karitativno je djelovao, ali to nije stavljao na veliko zvono.
Ovdje ću spomenuti zadnji slučaj koji se dogodio nedavno, na svetkovinu Presvetog Trojstva. Morao sam poći na hodočašće hrvatskih zajednica u Zwiefalten. Fra Anđelko je ostao i slavio svete mise za zajednice u Ludwigsburgu, Bietigheimu i Illingenu. Nakon treće mise pošao je u bolnicu u Ludwigsburg, jer mu je javljeno da je jedna žena teško bolesna. Iako umoran pošao je i podijelio joj sakramente. Meni je na telefon rekao: Ne želim je nositi na savjesti, pa sam pošao u bolnicu. Idućega petka žena je umrla.
Njegovo posljednje pismo vjernicima Bietigheima otisnuto je u župskom listu njemačke zajednice sv. Lovre Aktuell wir über uns od 11. svibnja do 8. lipnja 2008. Donosim ga u cijelosti:

Dragi vjernici,
nedavno smo se sjetili sa zahvalnošću naše blažene Ozane Kotorske, a ovaj put sjećamo se blaženog Ivana Merza (1896-1928), koga je blagopokojni papa Ivan Pavao II. podigao 22.6.2003. god. u Banja Luci na čast oltara i kao mladog profesora preporučio mladima za uzor. Njegov spomendan 10. svibnja trebao bi nas sve poticati na kršćanskiji život u smislu poruka Pedesetnice ili Duhova.
Da nam Krist nije ništa objavio i dokazao, ne bismo imali svetkovinu Presvetog Trojstva i mi bismo osjećali tajanstvenu mučninu u mislima s obzirom na vječnu samoću Boga. Budući da znamo, da Presveto Trojstvo vječno postoji i da se krstimo u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, podižemo rado srca gore prema najsvetijom obiteljskom životu!
22. svibnja u 9 sati slavimo svetkovinu Presvetog Tijela i Krvi Kristove ili Tijelovo kraj Viadukta sa svim katoličkim zajednicama u Bietigheimu-Bissingenu. Poslije sv. Mise s procesijom i naša će zajednica ponuditi neki specijalitet za okrepu.



Tijelovsko slavlje bez fra Anđelka

Iako je pozvao vjernike na slavlje svetkovine Tijelova, sam nije došao jer ga je u ranim jutarnjim satima pohodila sestrica smrt.
O tome sam saznao od Ivane Žaje, druge predsjedavajuće u Pastoralnom vijeću hrvatske katoličke zajednice sv. Franje Asiškog u Bietigheimu.
- Na taj dan, 22. svibnja održavala se proslava Tijelova, zajedno s njemačkim, talijanskim i hrvatskim katoličkim zajednicama.
Početak Euharistije i proslave bio je zakazan u 9 sati.
Petnaestak minuta prije proslave, obaviješteni smo da Fra Anđelko još nije stigao. To nas je začudilo i uznemirilo. Pomisao da nešto nije u redu, nije nam dala mira, te smo odlučili otići do njegovog stana, jer Fra Anđelko je bio uvijek točan i nazočan u svim važnim trenucima.
Zoran Jozić, član župnog vijeća i ja, našli smo Fra Anđelkov parkirani automobil, te zaključana ulazna vrata od stana, koja nam nije nitko otvarao. Tada smo otišli iza kuće, do balkona, te našli otvorena balkonska vrata. Naša sumnja se potvrdila! Nazvali smo policiju koja je ubrzo stigla.
Zoran Jozić i policajac su preko balkona ušli u dnevni boravak i na podu našli umrlog Fra Anđelka.
Šokirani i slomljeni vratili smo se na proslavu Tijelova, gdje smo sa drugim članovima naše zajednice, grilanjem predstavljali zajednicu Sv. Franje Asiškoga. Unatoč tužnom događaju, sve je prošlo u najboljem redu. Uvjereni smo da je naš Fra Anđelko bio s nama!
Počivao u miru Božjem.

Malo poslije toga do stana je došao i Ivica Gale susrevši liječnika koji je upravo izlazio iz stana pokojnika. Uskoro je došla i kriminalna policija. Ivica, inače usko povezan s fra Anđelkom kaže da ga je vidio u ležećem položaju kod pisaćeg stola u primaćoj sobi. Uz njega su bili papiri koje je pripremao za tijelovsku procesiju.
Kriminalna policija uzela je podatke od Ivice i on se vratio.
Isrcpljeno fra Anđelkovo srce prestalo je kucati na ovoj zemlji. Kucalo je ono za vjernike Berlina, Wuppertala, Bonna, Düsseldorfa, Oberlahra, Frankfurta/M, Münchena, Ludwigsburga i na kraju Bietigheima i Illingena. Ono nastavlja kucati u vječnosti kod Presvetog Trojstva, jer Duh Sveti koji je ljubav pobrinuo se za svoga Fra Anđelka.

Hvala mu u ime svih vas za sve dobro koje je učinio, a hvala mu i u ime župe Promina, samostana u Kninu i samostana u Sinju na koje je mislio prije svoje smrti i svojom rukom na koverte napisao njemačkim jezikom da se u slučaju njegove smrti ti dobrotvorni prilozi predaju preko provincijskog konta u Münchenu za tri projekta koja su mu bila na duši: crkva sv. Roka u Čitluku, Caritas u Kninu i Fond Gospe Sinjske za siromašne studente.

U ime naše Provincije Presvetog Otkupitelja na čelu s provincijalom dr. fra Željkom Tolićem zahvaljujem se biskupiji Rottenburg-Stuttgart na čelu s biskupom Gebhardom Fürstom domkapitularu, prelatu Franzu Glaseru, dekanima Oliveru Merkelbachu i Clausu Schmidtu, župniku Rolandu Deckwartu , vlč. Luki Luciću, svim nazočnim svećenicima, časnim sestrama, pastoralnoj suradnici Ani Madunić, kuharici Ljilji Maljevac, Ivani Žaji, drugoj predsjedavajućoj hrvatske katoličke zajednice Sv. Franje Asiškog i Marici Adam drugoj predsjedavajućoj hrvatske katoličke zajednice sveti Ilija u Illingenu, tajnicima Anđeli Jurčević i Marku Mešinu, Mariji Bauer, sakristanki i orguljašici u Illingenu policiji, liječniku, te prijevozniku našega pokojnika Anti Leroti.
U raj odveli ga anđeli i neka uživa slavu kod nebeskog Oca!

Počivao u miru Božjem!

Fra Jozo Župić



(Hrvatske katoličke zajednice - Ludwigsburg)
- 15:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #

02.06.2008., ponedjeljak

Misa i pogreb na Visovcu


Image Hosted by ImageShack.us

Misu zadušnicu u crkvi Gospe Visovačke na Visovcu za pokojnog fra Anđelka u petak, 30. svibnja predvodio je provincijal Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja fra Željko Tolić.
Na kraju mise od fra Anđelka su se oprostili u ime Hrvatskoga dušobrižničkoga ureda delegat za hrvatsku pastvu u Njemačkoj fra Josip Bebić, u ime franjevaca u hrvatskoj inozemnoj pastvi gvardijan franjevačkoga samostana St. Gabriel iz Münchena fra Ante Buljan Vuk, u ime kolega župnik župe Svih Svetih iz Staševice fra Vinko Prlić, u ime župe Sv. Mihovila Arkanđela iz Promine župnik fra Šime Nimac i u ime mjesnoga samostana gvardijan fra Žarko Maretić koji je nakon mise zadušnice vodio i pogrebne obrede.
Fra Anđelko je pokopan u samostanskom groblju na Visovcu.


Životopis fra Anđelka Slave Validžića:

Fra Anđelko, krsnog imena Slavko, rođen je 26. veljače 1940. u prominskom mjestu Čitluk, kraj Drniša, od oca Mate i majke Kate. Filozofsko-teološki studij završio je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj i Franjevačkom teološkom učilištu "Antonianum" u Rimu.
U franjevački novicijat stupio je 7. srpnja 1957. na Visovcu. Doživotne je zavjete položio 8. prosinca 1963. u Makarskoj. Za svećenika je zaređen 24. lipnja 1966. u Rimu. Nakon ređenja upisao je postdiplomski studij na Franjevačkom teološkom učilištu "Antonianum" u Rimu.
Fra Anđelko se posvetio pastoralnoj djelatnosti kako među hrvatskim tako i među njemačkim vjernicima u Njemačkoj. Najprije je, od 1969. do 1973., bio dušobrižnik za hrvatske vjernike u Berlinu, a zatim, od 1972. do 1975. u Wuppertalu. Od 1975. do 1998. pastoralno je djelovao među njemačkim vjernicima u Düsseldorfu, Oberlahru i Frankfurtu a/M.
Poslije dugogodišnje pastoralne djelatnosti povukao se u franjevački samostan St. Gabriel u Münchenu i, od 1998. do 2001., vršio službu bolničkoga kapelana. Potom je preuzeo njemačku župu u Bietigheim-Bissingenu i postao dušobrižnik za hrvatske vjernike u Ludwigsburgu, gdje je djelovao do smrti.
(IKA)


Iz obiteljskog albuma:

Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us


Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us Free Image Hosting at www.ImageShack.us


- 15:37 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Umro o. fra Anđelko Validžić


Image Hosted by ImageShack.us

Berlin/Visovac, (IKA) – U Bietigheim-Bissingenu u Njemačkoj u četvrtak, 22. svibnja, na blagdan Tijelova, u 69. godini života, 51. redovništva u 42. svećeništva preminuo je o. fra Anđelko Validžić, svećenik Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja i dušobrižnik za hrvatske vjernike u biskupiji Rottenberg-Stuttgart.


- 15:29 - Komentari (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Image Hosted by ImageShack.us


Hvala ti Svemoguci na Milosti tvojoj,sta dozvoli da upoznam:
takvog Svecenika
takvog Covjeka
takvu dobrotu
takvu skromnost.
Hvala tebi "Oce moj duhovni",sta je moja obitelj jedan mali dijo zivota bila ukorak stobom!

Kad se stanu kretati nebesa i zemlja
Dan onaj dan srdžbe, bijede i nevolje, dan velik i gorak jako.
Dok budeš dolazio suditi svijet ognjem.
Pokoj vjecni daruj njemu Gospodine i svjetlost vjecna svijetlila njemu.

"kaurin", nepoznati čitatelj ovog bloga





Nadimak "Opa" (njem.) = djed

Fra Anđelko Validžić, krsnog imena Slavko, rođen je 26. veljače 1940. u prominskom mjestu Čitluk, kraj Drniša, od oca Mate i majke Kate. Filozofsko-teološki studij završio je na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj i Franjevačkom teološkom učilištu "Antonianum" u Rimu.

U franjevački novicijat stupio je 7. srpnja 1957. na Visovcu.
Doživotne je zavjete položio 8. prosinca 1963. u Makarskoj.
Za svećenika je zaređen 24. lipnja 1966. u Rimu.
Nakon ređenja upisao je postdiplomski studij na Franjevačkom teološkom učilištu "Antonianum" u Rimu.

Fra Anđelko se posvetio pastoralnoj djelatnosti kako među hrvatskim tako i među njemačkim vjernicima u Njemačkoj. Najprije je, od 1969. do 1973., bio dušobrižnik za hrvatske vjernike u Berlinu, a zatim, od 1972. do 1975. u Wuppertalu. Od 1975. do 1998. pastoralno je djelovao među njemačkim vjernicima u Düsseldorfu, Oberlahru i Frankfurtu a/M.
Poslije dugogodišnje pastoralne djelatnosti povukao se u franjevački samostan St. Gabriel u Münchenu i, od 1998. do 2001., vršio službu bolničkoga kapelana.
Potom je preuzeo njemačku župu u Bietigheim-Bissingenu i postao dušobrižnik za hrvatske vjernike u Ludwigsburgu, gdje je djelovao do smrti.

Image Hosted by ImageShack.us
Opa krstio nećaka Šimu, Čitluk, crkva sv. Roka, 2006.

Image Hosted by ImageShack.us
Opa fotograf, Čitluk (Promina) 2006.

Image Hosted by ImageShack.us
Opin zadnji posjet "vučićima" (V.Gorica, rujan 2007.)

Image Hosted by ImageShack.us
Opa vlastoručno oslikao drveni križ na obiteljskoj grobnici kod sv.Mihovila u Oklaju

Dubai Rent, rentals, and shortstay

Autor stranice: Ivica Gašpar
ivica_gaspar@yahoo.com



Copyright by 2008.